...I pjesma u redu...do kase

Stojim u redu u butizi, subota je pa je red na verduri, red na kruhu, red na suhomesnatom i mesnatom i konačno, red za platit sve što si stavio u košaricu (a koja je usput rečeno postala premala iako su na spisku bile sam četiri stvari, ali...moglo bi trebat ovo, pa i ovo, a tek ovo...i tako dalje)... E pa u tom za platit odjednom... krene pjesma (ne biste vjerovali)...Čuje se sa razglasa poznata stara melodija, krenem tiho kao da sam u sebe doma (a u butizi deboto i jesam, ma ne samo ja, svima nam nakon nekog vremena ta butiga postane toliko bliska da je osjećamo nekom vrstom doma – samo doma s onim zadnjim redom na kraju), dakle, krenem tiho, ali čujem i neke druge glasove, sotto voce što bi rekli, pjevuše s osmjehom na licu... Divota!

Kao da je bar na kratko vrijeme stalo i ona naša svakodnevna užurbanost, organizacijski maraton i ko zna što sve ne, samo se zaustavilo u jednom trenutku, u jednom redu do krajnjeg cilja- plaćanja na kasi. A znamo se skoro svi, pa i one koje ne znamo pozdravimo osmjehom i tako uključimo u ovaj raspjevani, opuštajući razgovor. I onda krene priča (uz malo pjesme naravno). S jedne strane čujem, e kako je bilo kad se pjevalo svukuda i uvijek, kad je pjesma dolazila iz svakog kantuna. I da, važnu stavku nisam spomenula, ne govore to oni koji su po godinama mi bliskiji, govore to dosta mlađi, a to me iznenadilo, ali ugodno. 

A malo toga me uopće može iznenaditi, na žalost, baš malo. Razgovor se nastavlja i svak ima neko svoje viđenje vremena u kojem jesmo i onog za nama, a neki hrabro krenu i prema budućnosti pa makar i kroz šalu. Od pitanja hoće li nas netko možda prepoznati kako pjevamo do onoga koje ostaje neizrečeno. Naravno, sve je popraćeno osmjehom i to je ono najljepše i najvrjednije u cijeloj priči, ali i činjenica da i u onima koji vrijeme neke moje i vaše mladosti nisu doživjeli i proživjeli jer jednostavno nisu ni mogli iz objektivnih razloga, postoji neka vrsta nostalgije (makar iz priča ili ovakvih usputnih tekstova na koje naiđu), kao i želje za vratiti bar nešto, oživiti neki drugi svijet koji je imao dušu. A među svim tim nostalgičnim trenutcima svakako su glazba, muzika...naravno da nije nestala, ali to neko nazovimo ga, romantično doba već neko vrijeme nije tu, a prisutna su i neka čudna promišljanja o tome kakva bi zabava trebala biti. O ovome bi se vjerojatno mogle, kolumne i kolumne pisati.. 

Kad smo već kod pisanja, vratili bi mlađi romane, stripove, knjige, ali i dnevne tiskovine, novine, mnogi se odlučuju filmove i predstave „na dlanu“ zamijeniti onim stvarnim odlaskom u kazalište ili kino (koja sreća) i bar neko vrijeme ne biti dostupni. Da, upravo to, ne biti dostupan, postaje nešto najdragocjenije ili kako bismo rekli, imati vrijeme samo za sebe, imati vrijeme na koje nitko osim nas samih nema pravo, vrijeme koje ćemo potrošiti, provesti, iskoristiti na samo nama poznat način i u društvu onih koji su nam dragi, a možda i bez ikakvog društva. 

Jer nekad, (ali samo nekad) jako je važno pronaći malo tog vremena kako bismo razgovarali s osobom koja nam je jako važna, sami sa sobom...nije to ni tako loše.

Ipak, najviše volimo biti u društvu, razgovarati, smijati se i pjevati pa makar samo u redu koji vodi na kasu i makar samo sotto voce. Volimo mi puno toga, a nekako želim vjerovati da će puno toga voljeti i neke nove generacije. Imaju što i voljeti. 

Od pjevanja utiho do razgovora o tome kako je bilo kad je bilo i hoće li ikada opet biti pa makar i nešto samo slično, razgovor u još jednom redu (naravno, onom prema kasi) polako završava. Osmjehom se rastajemo i uz jedan i jedini Adio, odlazimo sa saketom više ili manje i takujinom – na rezervi, ali i dalje pjevušimo neku dragu staru melodiju.

Adio vam!