Kolumna Suzi Sokol: Zvuk tišine... u sjećanjima moje mame...

Ne biste vjerovali ne čuje se više čak ni ono malo glazbe koja je dopirala s tek poneke poste (tuga me uhiti svaki put kad promislim kako je bilo i kako bi moglo bit, ali baš tuga), a ne čuju se ni motori, ono turiranje uz Rašicu, niz Rašicu, dokazivanje sebi i susjedima, vjerojatno podjednako i sebi i susjedima (e taj zvuk mi ne fali moram priznat).

Stigla jesen, promijenile se boje oko nas i kao da se nekim naglim rezom sve okrenulo, promijenilo postavke. I da, nije trebalo vele pa da krenu one „vrati se 40°C – sve ti je oprošteno“. Takvi smo, ko bi nam ugodio...Nego, vratit ću se na kratko na ovu tišinu koja je tako naglo postala dio naših večernjih i noćnih sati. Ne znam kako vi, ali ja definitivno razlikujem ljetnu i jesenju noćnu tišinu. Zvuči neobično, ali tako je. Ona ljetna u sebi ima neki neobičan topao prizvuk pa čak i onda kada oni najizdržljiviji pokleknu i prepuste se noćnoj tišini.

E sad, nije ovo sve bez veze napisano, tako uistinu mislim, ali na sve me potaknula jedna sličica iz maminih sjećanja, a ima ih ne biste vjerovali koliko. Svaki dan doznam toliko toga što je pohranila u svojim sjećanjima, toliko divnih, zanimljivih i posebnih priča, a tako vjerno ispričanih. E pa jedna je bila baš vezana uz tu noćnu ljetnu tišinu. Živjeli smo na Bulevaru (znam da ta ulica ima svoje ime danas, ali za nas koji smo odrastali tada, on je bio i ostao Bulevar, a čini mi se da i nove generacije ga takvog prihvaćaju), dakle živjeli na Bulevaru, a odrastali na Pošti za koju s razlogom mogu napisati veliko prvo slovo. Kaže mama, koliko puta tek bi usnuli, nakon cijelog dana i vrućina kojih je zamislite bilo i tada (no nije bilo klima uređaja), prozori širom otvoreni kako bi makar malo bave došlo i konačno tišina...A onda, vjerojatno nakon posla ili možda noćnog izlaska, dvojica su odlučila stat i prije rastanka još jednom pretresti ko zna kakve teme i događaje...Noć (ili pred zoru), tišina, čuje se i onaj najtiši šapat, a kamoli ne jedan onako, muški razgovor. Neko vrijeme, kaže mama, je trpila, a onda (e na ovo sjećanje se redovito nasmijem sama sa sobom), odlučila se na „drastičan potez“, a svemu je kumovala jedna zrela pomadora. Vjerujem da slutite što se dogodilo, ali isto ću vam reć. Onako, skladno s trećeg kata, poletila je pomadora ka zvucima koji su dopirali s Bulevara i ...očito pogodila cilj jer, uslijedio je poprilično uznemirujući monolog koji se baš i ne može prenijeti ni usmeno i napismeno (ipak smo pristojna čeljad).

Bilo kako bilo, bijela košulja na jednom od onih koji su remetili san, a koju sam zaboravila spomenuti je fasovala, dvojac se razišao i mama se mogla vratiti snu ili bar onome što je ostalo od njega. Koliko puta sam čula ovu priču ili vjerni zapis iz prošlosti, i svaki put sam se nasmijala do suza. Eh, ta tišina...

I znate što, svakakve misli upravo u tišini dođu, ničim izazvane, ničim potaknute ni isprovocirane...samo se pojave i dotaknu vas kada se najmanje nadate. U jednoj takvoj mojoj tišini (opet u jednom redu, ne biste vjerovali ovaj put u ljekarni), prekinuo me pozdrav jednog gospara, obiteljskog poznanika, s kojim me vezuje sjećanje na dragi moj Sustjepan i Rijeku dubrovačku. Nakon mojih kako ste i dugo se nismo sreli, kaže, ma dobro je, idemo nekako...evo, kaže, danas mi je 77, a ja, uz čestitku, ko iz topa...“ženske noge“. Kaže gospar uz osmijeh...e, e, baš tako, „ženske noge“ i nastavlja.. ma malo ko zna to danas, malo ko ili nitko..ni za tombulu ni za išta drugo.

Pomaknuo se red pa sam ga uz sjetan osmjeh pozdravila i pošla. I baš je tako, malo se toga danas zna, a trebalo bi....Od tišine pa nadalje...

Adio vam!